Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

17.05.2019. 10:16:08 - Ivan Kantoci

Bežančani

Lijep pregradski kraj priroda je uresila baš čudnovato. U tu prekrasnu prirodu stanovnici pregradskoga kraja od davnina su ugrađivali i svoja lijepa zdanja ne bi li izgled zavičaja učinili još i ljepšim. Jedno od tih zdanja, položajem izvrsno uklopljen u krajolik, svojom bjelinom i mirnoćom nekako poseban, dvorac je Bežanec, jedan od dragulja pregradskoga kraja. Na putu iz Krapinskih Toplica prema Pregradi, kad se nađete licem u lice s ovom ljepoticom, pogled će vam se susresti i nećete moći odoljeti, bar na trenutak, prepustiti se užitku koji će vam taj pogled pružiti. Čarolija je to koju su nam ostavili graditelji i stanovnici toga lijepog zdanja, u naše vrijeme obnovljenog, od propadanja sačuvanog i danas korištenog zahvaljujući upornosti i genijalnosti osebujnog Siniše Križanca.

Povijest stanovanja i korištenja dvorca Bežanec je vrlo zanimljiva priča. Dvorac je nakon svoje izgradnje u 17. st. bio dom raznim stanarima i korisnicima. Njime se koristio Julije Keglević sa suprugom Marijom Anom Teodorom Petazzi i njihovim petero kćerima, Alojzijom, Anom, Julijanom, Josipom i Eleonorom. U njem je zatim nastavila svoj život Julijana Keglević i njezin suprug Tama Erdödy a zatim i njen drugi suprug Gebrijel Collenbach, general austrijske carske vojske. Julijina sestra Josipa Keglević također je u isto vrijeme nastavila život u dvorcu sa suprugom Morizom Gerhardom Schlaun-Lindenom, također generalom austrijske carske vojske. U dvorac je zatim Josipa, jedinica kćer Josipe Keglević i Moriza Schlaun-Lindena, nakon njezina vjenćanja u osamnaestoj godini, dovela austrijskog diplomatu Franju Ksavera iz obitelji Ottenfels-Geschwind. Od 1840. godine dvorcem se koristi isključivo obitelji Josipe i Franje Ottenfels-Geschwind. U njem rastu njihova djeca, sinovi Moritz i Sigmund i kćer Wilhelmina. Dvorac zatim nastavlja koristiti Moritz Ottenfels-Geschwind sa suprugom Švicarkinjom Cecile Marie Philippine Caroline D'Affry. Oni u dvorac Bežanec dolaze povremeno i koriste ga rijetko zbog vrlo aktivne Moritzove službe u austrijskoj diplomaciji u Beču, Rimu, Parizu i Bernu. Od njihove djece, kćeri Nathalie i sina Franje, dvorac nastavlja koristiti Franjo (krsnim imenom Franz Joseph Alphonse Deodatus). Franjo se 1910. godine oženio s Francuskinjom Madeleine Marie Therese de Diesbach de Belleroche. Njih dvoje nastavljaju život u dvorcu Bežanec koji im postaje obiteljski dom. S njima u dvorcu žive i odrastaju njihove kćeri Cecile i Nada i sinovi Franjo i Ferdinand. Sin Franjo je umro u 6. godini života. Kćer Cecile napušta dvorac Bežanec 1938. nakon njezina vjenćanja. Madaleine, Franjina supruga je umrla 1939. Dvorac ostaje koristiti barun Franjo Ottenfels-Geschwind sa sinom Ferdinandom i kćerkom Nadom. Dvorac ostaje bez baruna Franje 21. kolovoza 1943. kada su ga navečer odveli partizani i dva dana kasnije ubili. Nekoliko dana nakon njegova ubojstva i sahrane na groblju u Pregradi njegova djeca Ferdinand i Nada provode tjeskobne trenutke u dvorcu. Odlučuju se zatim za napuštanje vlastitog doma u dvorcu i odlaze k sestri Cecile u Neudau u Austriju.

Sve navedene osobe, stanovale su ili povremeno koristile taj dvorac, živjele u njem svojim sasvim posebnim životima. Ono što nam je ostalo u povijesnoj baštini osim dvorca samog sačuvanog i obnovljenog kakav je danas, arhivski je fond s materijalima vlastelinstva Bežanec, obitelji Keglević, obitelji Schlaun von Linden, obitelji Collenbach, obitelji Ottenfels u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Sadržaj fonda čine kako navodi Hrvatski državni arhiv, inventare vlastelinstva, spise o upravi, poslovanju i urbarskim odnosima na vlastelinstvu Bežanec, spise o likvidaciji urbarijalnih odnosa, korespondenciju raznih članova obitelji Ottenfels, spise vezane za eksploataciju drva, kupoprodajne ugovore, razni popise, račune, namire i sudske spise i ostalo. Doći će jednom vrijeme kad će netko znatiželjan ući u tu arhivsku ostavštinu, istražiti je i prikazati barem dio života tih zanimljivih ljudi koji su u dvorcu Bežanec ostavili svoje neizbrisive tragove.

Nakon drugog svjetskog rata, nova je vlast dvorac Bežanec nacionalizirala, oduzela njegovim vlasnicima i proglasila ga državnim odnosno općinskim vlasništvom. Pedesetih godina prošlog stoljeća dvorac Bežanec postaje popravni dom. U njem i oko njega u to vrijeme živi sasvim poseban poslijeratni mladi naraštaj.

2011. godine bio sam u Nizozemskoj jedan od organizatora simpozija i proslave prigodom 50 godina Hrvata u Nizozemskoj. Na simpoziju koji se održao u Rotterdamu 12. studenog 2011. i gdje sam održao predavanje 'Hrvatske organizacije u Nizozemskoj: ciljevi i značaj', održana je i prezentacija moje knjige 'Pisma iz Nizozemske' koja je izašla u lipnju 2011. kod tvrtke MATIS d.o.o. u Pregradi. Ta je knjiga uređena i izdana s ciljem da pokaže Hrvatima u Nizozemskoj kako se kroz pisanje na internet portalu u domovini, unatoč udaljenosti, može biti bliz rodnome kraju i biti u živoj komunikaciji s ljudima koji žive daleko od tebe a prirasli su ti srcu. Nakon prezentacije knjige prišao mi je jedan čovjek, vidno uzbuđen, i počeo mi pričati kako poznaje Pregradu. Dok je još bio dječak, bio je neko vrijeme smješten i živio je u popravnom domu u dvorcu Bežanec iz kojeg je pohađao osnovnu školu u Pregradi. Još tijekom njegova pričanja meni su počela navirati sjećanja na priče o Bežančanima, djeci iz popravnog doma u Bežancu koje sam slušao kao dijete u Pregradi od starijih od mene. Bežančani su ostavili neku neizbrisivu znatiželju u mojim sjećanjima. Sjećanja na njih zasigurno još uvijek žive kod mnogih iz starije generacije u Pregradi. Bilo mi je neobično drago i iznenađujuće što sam naišao na jednog Bežančana u Nizozemskoj. Dao sam mu svoj telefonski broj, zamolio ga da mi se javi. Priče o Bežančanima koje sam slušao kao dijete su bile vrlo zanimljive i susret s ovim čovjekom učinio me vrlo znatiželjnim. O Bežančanima sam konačno mogao saznati nešto iz prve ruke, od nekog tko je u Bežancu proveo i dio svog života. Nažalost, taj mi se čovjek nikad više nije javio.

Ovih sam dana sasvim slučajno preko interneta naišao na vrlo zanimljivu autobiografsku priču Anke Došen-Dobud, nekadašnje studentice pedagogije koja je u časopisu Hrvatskog školskog muzeja iz Zagreba Anali za povijest odgoja, Vol. 15/16 (2018.) str. 95-111, ostavila zapis o svojoj praksi u popravnom domu u dvorcu Bežanec od 11. do 29. srpnja 1951. godine. U toj posebno zanimljivoj priči, pod naslovom Slika jedne davne ljetne prakse studenata pedagogije, Zapisi iz dnevnika stručne prakse, ta je zapažena hrvatska pedagoginja, ostavila vrlo dojmljivu sliku iz života tih mladih ljudi u dvorcu Bežanec i pregradskome kraju. Tu priču, kasnije vrlo cijenjene pedagoginje Anke Došen-Dobud možeš pročitati i ti draga čitateljice/čitatelju preko internet poveznice:

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=301769

Kao prilog upoznavanju života stanovnika tog posebnog dvorca Bežanec, ta će te priča, vjerujem, zanimati.

Nakon što sam pročitao sjećanja Anke Došen-Dobud nazvao sam telefonom starijeg brata u Humu na Sutli da ga pitam o Bežančanima, nadajući se da on zna više o njima nego li ja. Kako da ne, odgovori mi brat, i započne svoju zanimljivu priču. Bežančani su bili, priča brat, posebno nadareni u igranju špekulama i u tim igrama uvijek su pobjeđivali. U školu u Pregradu dolazili bi uvijek u redovima postrojeni. U ljetnim mjesecima redovito su dolazili na kupanje, na bazen u Pregradu, gdje smo mi pregradska djeca dobivali sline na ustima kad su im njihovi odgojitelji dijelili sendviče a mi smo samo promatrali kako ih slasno jedu. Jedan od njihovih odgojitelja bio je i Tomislav Bandula. Bio je kasnije i moj učitelj matematike, priča brat. Kasnije i pokretač Branja grojzdja u Pregradi. Posebno je bilo to što su u domu u dvorcu Bežanec imali svoje kino pa smo mi pregradska djeca kod njih odlazila gledati filmove. Bilo je vrlo zanimljivih filmova. U nezaboravnom sjećanju ostao mi je film 'Ričard Lavljeg Srca' priča brat. Mislili smo bit će to jako napet film pa je naše društvo krenulo u dom u Bežanec u kino. Kad tamo niti je film bio previše napet a vraćajući se u Pregradu cijelim nas je putem pratila kiša, priča brat uživjevši sav u svoja sjećanja. Među tim dečkima bilo je vrlo talentiranih, posebno jedan koji je znao izvrsno crtati, završio je brat svoju priču.

Priča o stanovnicima i korisnicima dvorca Bežanec još nije završena. Bežančana više nema. Danas taj uspješno obnovljen, sačuvan, prekrasan dvorac u miru prirode živi svoj život i dalje.

Uskoro ću ponovno iz Nizozemske na godišnji odmor u moju dragu Pregradu. Put će me voditi zasigurno i uz lijepi dvorac Bežanec. Neki od njegovih nekadašnjih stanovnika, u mojim mislima, možda će započeti s još jednom neispričanom pričom.

IVAN KANTOCI, Bussloo, 15.05.2019.

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama