Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

05.10.2007. 08:10:29 - Nevenka Cigrovski

Tri puta za redom

Kao sve velike priče, i naša je svoj začetak doživjela u najobičnijoj seoskoj birtiji. Zapravo, ispred birtije, ako ćemo točno, u noći s petka na subotu ljeta Gospodnjega ovog koje traje. Bilo je negdje otprilike 1,13 sati kada nam je u dezinhibiranim neuronskim krugovima zabljesnula ideja aktivnog participiranja u tradicionalnoj skoro pa ukinutoj moto-alki, programskom spektaklu najtradicionalnije od tradicionalnih manifestacija nad manifestacijama.

Odlučne u svojoj nakani, nismo posustajale u realizaciji iste. Sve što nam je za to potrebno (jedan pokretan auto, jedno čvrsto i stabilno koplje, jedan precizan strijelac, omanja bodreća skupina) mi nismo niti bile niti imale, pa smo hrabro krenule u potragu za nekim tko bi po navedenim kriterijima bio spreman zadovoljiti (izuzev bodreće skupine, to smo obećale osigurati same).

Iznenađujuće je koliko su ljudi spremni ne sudjelovati u ičemu, posebice u bilo čemu, a ponajviše u nečemu. Potraga je bila iscrpna i detaljna, ali na sreću nije bila i suviše dugotrajna. Kandidati su između ostalog morali odgovarati na neka zabunom konkretna i neka namjerno dvosmislena pitanja, na koja su neki brže, a neki sporije pronalazili sasvim prozirna i nimalo maštovita opravdanja. Na pitanje: "Hoćete li moći tri puta za redom?" iskreno govoreći nismo dobile ni jedan odgovor koji bi u potpunosti zadovoljio naše perfekcionističke kriterije, ali se u odgovoru kandidata kojega smo (već unaprijed) brzinskim vijećanjem izglasale za favorita dalo se naslutiti da je spreman u tako nešto uopće i se i upustiti.

Njega smo našle u bližoj okolici mjesta sa kojega je naša potraga i krenula, te smo ispitivanju pristupile odmah i na brzinu, bez pretjeranog okljevanja. Može biti da je njegovo pristupanje timu bilo djelomično uvjetovano i našim izuzetno nagovaračkim pregovaračkim tonom, kao i apsolutnom negiranju možebitnog neprihvaćanja naše genijalne poslovne ponude, no mi se time nismo dale opterećivati.

Jutro poslije, baš i nije bilo puno poslije, kako to inače biva na manifestacijama ovakovog kalibra, a mjesto dogovora bilo je i mjesto okupljanja te službenog prijavljivanja na ovo velevažno natjecanje. Božjom prividnošću dodjeljen nam je upravo moj drugi po redu od sretnih brojeva, što je već u startu ukazivalo na sudbonosne okolnosti čitave situacije.

Broj smo istaknuli na mjestu predviđenom za isticanje sličnih papirnatih rekvizita (brisač), a potom smo se jedan po jedan polako smjestili u auto. Tamo je razmještaj bio prema sljedećem rasporedu - ja za volanom (volim imati stvari pod kontrolom), strijelac na sjedalu do (voli uzeti stvar u svoje ruke), navijači odozada (vole vidjeti stvari iz prve ruke).

Međutim, kako nam je ovo bio prvi put, razumljivo je da su nam se uslijed neizvjesnosti i nestrpljenja omakle neke od klasičnih debitantskih pogrešaka - išli smo prebrzo, nismo dobro naciljali i u ključnom je trenutku glavni igraš zažmirio.

Nismo se proslavili.

I dok bi se neupućenom gledatelju moglo učiniti kako smo od tri pokušaja, pogodili samo jednom (što i jesmo), onima koji su malo bolje upoznati sa materijom jasno je kako radost zadovoljstva nije pohranjena u samom zgoditku, već proizlazi iz pokušaja da se taj zgoditak postigne. Vođeni tom mišlju i sami smo zaključili kako nam ne preostaje drugo već poraditi na tehnici i predano se prepustiti vježbanju. A onda sljedeće godine - tko zna - možda zaista i uspijemo tri puta za redom...

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama