Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Novosti

15.11.2014. 12:08:43 - Petra Deša h-alter.org

Dug je put do radnog mjesta

Pronaći posao, posebno onaj svoje struke danas je vrlo teško, a nekima čak nezamislivo. U Republici Hrvatskoj trenutno je nezaposlenih 307 743 što je statistika iznesena na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Mnogi sreću pronalaze u sezonskim poslovima, koji s dolaskom zime opet našu populaciju "baca" u depresiju.

Pitamo se što se događa sa skupinom osoba koje imaju neki oblik prilagođenog života, koje unatoč svojim oštećenjima završavaju srednje "Imam sasvim korektan odnos sa svim svojim učenicima, držim nastavni sat pod kontrolom koliko to može svaki profesor u radu s djecom srednjoškolskog uzrasta" škole, fakultete, magistriraju i doktoriraju, a ne samo da nisu zaposlene već katkad rade za nižu stručnu spremu jer moraju raditi kako bi preživjeli.

Unatoč nesretnom početku ove naše priče možemo istaknuti vrlo zanimljiv pozitivan primjer kako mlada perspektivna slijepa osoba uporno traži posao, kako pristane na razne uvjete i sklapa svoju satnicu na više radnih mjesta.

Možemo se također zapitati, koliko je to zapravo normalno razmišljanje jer više ispitanika u Hrvatskoj izjasnili su se u nekoliko anketa kako bi otišli raditi van, čak i na drugi kraj svijeta, a s druge strane, vrlo malo ih je spremno putovati i do 60 kilometara svakodnevno kako bi stigli na svoje radno mjesto.

Diplomirani muzikolog i profesor povijesti glazbe Bojan Bertek pred sebe postavlja velika očekivanja i ne zazire ni od dalekog puta do svojih radnih mjesta, jer kako sam kaže, "mora ispuniti svoju školsku satnicu", a to u glazbeno školskom svijetu zahtijeva ili rad u velikoj školi ili rad na više mjesta.

"Trideset i jedna mi je godina i dolazim iz Svetog Ivana Zeline. Slijep sam od rođenja, no to me nije spriječilo da živim 'punim plućima'. Završio sam redovnu osnovnu školu, dok sam srednju školu pohađao u Zagrebu. U obje škole prvi sam slijepi učenik i mogu reći kako su se ondašnji učitelji i profesori odlično snašli. Srednja škola Vatroslav Lisinski moj je izbor kao daljnji smjerokaz ka glazbenoj akademiji koju sam upisao uz minimalnu pomoć profesora, kolega, scanera i diktafona, kao svaki današnji slijepi student."

"Kod mene su ispiti uvijek bili rješavani usmeno jer je zapravo takva politika samog smjera muzikologije pri akademiji, ali nekoliko kolegija poput Jasminka Behin, ravnateljica Opće gimnazije iz Novog Marofa: "Profesora Berteka smo izabrali bez prevelikog razmišljanja jer je zadovoljavao uvjete svojim kvalifikacijama" harmonije i polifonije pisao sam na brajici te čitao dodijeljenom asistentu koji je moja rješenja zapisivao crnim tiskom."

Bojan trenutno živi samostalno u Zagrebu kao podstanar. Odlučio se na taj korak iz više razloga, a najveći je sama pozicija s koje odlazi na svoja radna mjesta.

"Najbliže radno mjesto je Opća gimnazija u Novom Marofu do koje imam šezdesetak kilometara puta. Ondje putujem autobusom, samostalno. Administratorica škole dočeka me na autobusnoj stanici, a također me otprati po završetku radnog vremena. Ne kažem kako sam ne mogu, ali jednostavnije je, a kolegici nije problem. Zatim slijedi Opća gimnazija u Pregradi koja je udaljena 85 kilometara i ondje radim najduže, od 2009. godine."

Kao šećer na kraju Bojanovog putovanja za poslom smjestila se Novska, udaljena od njegovog stana "samo" 110 kilometara.

"Nije mi teško putovati u Novsku jer ipak radim posao koji volim i u kojemu sam, prema tvrdnjama učenika i kolega, dobar. U Novskoj također imam radno mjesto u Općoj gimnaziji. Na sva tri radna mjesta odlazim samostalno autobusom ili vlakom, osim do Pregrade". Nije iz sažaljenja, već iz kolegijalnosti, Bojan u Pregradu odlazi s kolegicom automobilom i vraćaju se zajedno. Zar nije zanimljivije putovati u društvu?

Na svim razgovorima Bojan je ostavio dobar i snažan utisak na ravnateljice škola, što svojim kvalifikacijama, što interesom za rad i željom za prenošenjem svojeg znanja na učenike. Ne kaže kako ne želi raditi u jednoj školi primjerice u Zagrebu, ali teško je pronaći svoje mjesto u većim školama dok s druge strane malo se tko lako odluči na duga putovanja.

"Radim u tri škole na tri različita mjesta, ne zato jer mi se putuje (ustajem ujutro u 5 sati), već zato što moram. Prijavljivao sam se na natječaje u zagrebačkim školama, ali u većini ne bih dobio niti povratni odgovor ili rijetko bih, ali negativan, kako su našli bolju osobu, a meni bi poželjeli sreću u daljnjem pronalasku posla. To su mi poželjeli sigurno šezdesetak puta, ali ne pomaže baš."

Obzirom kako je Bojan slijepa osoba koja radi s djecom srednjoškolskog uzrasta, zanimljiva je činjenica kako se odlično slaže sa svojim učenicima i kolegama u sve tri škole.

"Imam sasvim korektan odnos sa svim svojim učenicima, držim nastavni sat pod kontrolom koliko to može svaki profesor u radu s djecom srednjoškolskog uzrasta. Bilo je par neugodnih situacija, ali ni jedna ozbiljnija od nekog šaljivog rasporeda namještaja u učionici, što je zaista normalno za očekivati od nestašnih učenika."

Bojan je razvio ugodan i korektan odnos sa svojim kolegama koji mu maksimalno pomažu pri izvršavanju nekih zadataka kao što su unošenje ocjena u školski dnevnik, čitanju nekih učeničkih zadaća, ali većinu obavlja sam pomoću svog laptopa, na kojemu ima instaliranu govornu jedinicu.

 

"Kada smo raspisali natječaj za radno mjesto profesora glazbene umjetnosti imali smo kolegicu na tom poslu. Ona je tada bila apsolventica, te nije stizala. Profesora Berteka smo izabrali bez prevelikog razmišljanja jer je zadovoljavao uvjete svojim kvalifikacijama. Nije bilo prepreka pri zapošljavanju slijepe osobe, jer sam ranije prisustvovala jednom projektu slijepih, slabovidnih i gluhih osoba tako da sam imala već nekog iskustva u radu sa slijepima", priča nam profesorica Jasminka Behin.

Ono što je još 'dalo zeleno svjetlo' Bojanovom zaposlenju u Novom Marofu jest činjenica kako svojim invaliditetom može doprinjeti školi i djeci.

"Moram reći, kada smo zaposlili profesora Berteka, imali smo na umu kako će u svom radu pružiti primjer učenicima kako se odnositi prema slijepima i zapravo napredovati u svom životu. Jer, promatrajući profesora Berteka uče kako nije sve jednostavno i kako se moraju maksimalno truditi."

Također, odlično se uklopio i u radnu atmosferu Opće gimnazije u Novskoj gdje radi jedan dan tjedno, ali u svim razredima. Kao i u Novom Marofu, Bojan i ovdje samostalno obavlja svoju profesorsku dužnost. Ravnateljica škole Nikolina Fijačko Filipović od nedavno je na položaju ravnateljice, ali Bojana poznaje kao svog kolegu iz ranijih dana.

"Profesora Berteka nisam zaposlila, ali poznajem ga kao kolegu. On nikad nije tražio neku veću prilagodbu niti umanjivao svoj rad zbog svoje sljepoće. Sasvim samostalno obavlja sve zadatke i u potpunosti vodi nastavne satove, ravnopravno kao ostali profesori. Jedino što je neka pomoć profesoru Berteku je ta što po njega na željezničku postaju dolazi kolega."

Bojan nikad, ni u jednoj školi nije tražio neki oblik pomoći u smislu da se dolazi po njega već je sve to riješeno spontano od strane ostalih kolega. Svatko će, kad je gužva u prometu ili je neko loše vrijeme, pitati kolegu može li ga pokupiti na putu do posla.

Ono što proizlazi iz rada profesora Berteka, prof. Fijačko Filipović opisuje samo kao pozitivu, druželjubivost, i volju za radom.

Bojan ima pravo na prilagodbu radnog mjesta. Problem je što se to pravo odnosi samo na prilagodbu jednog radnog mjesta. Obzirom da trenutno radi u tri škole, ipak do sada nije tražio neke veće prilagodbe.

U dvije škole ima neki oblik prilagodbe, minimalni, ali sasvim dovoljan. Primjerice, u Novom Marofu samo je zatražio zvučnike za kvalitetniji rad na nastavi. Dodatno mu je osigurana vlastita učionica kako bi mu bilo još jednostavnije.

"U Novom Marofu i Novskoj zaista volim raditi. Ugodna je atmosfera, učenici su pristojni, kolege profesori uvijek dostupni. Rad ne zahtijeva preveliku prilagodbu prostora za kretanje", ističe Bojan.

Dok tako U Novom Marofu radi u maloj školi, u Pregradi je druga priča

"Škola u Pregradi broji oko 500 učenika. Profesora Berteka izabrali smo na radno mjesto profesora glazbene umjetnosti bez prevelikog razmišljanja. Ima odlične kvalifikacije i veliki interes za rad", priča nam ravnateljica Opće gimnazije iz Pregrade Vilmica Kapac.

"Profesor Bertek sam je naveo na prvom razgovoru svoju okolnost putovanja i svoju sljepoću, ali to nije bila nikakva prepreka pri njegovom zapošljavanju u našoj školi. Vodi svoje nastavne satove u jednoj učionici s trideset učenika. Sasvim samostalno, osim nekih malih tehničkih stvari u kojima mu pomažu razrednici."

Naime, uveden je takozvani "elektronski dnevnik" koji je zamijenio onaj stari, papirnati, a prilagođeni program za rad s tom vrstom dnevnika Bojanu nije dostupan, pa i dalje vodi na stari način. Zapisuje.

"Ocjene svojih učenika bilježim te ih dostavim razrednicima koji ih upisuju u elektronički dnevnik. Taj dnevnik mi nije dostupan jer je način logiranja napravljen pomoću tokena. No, nemam problema s tim jer su razrednici uvijek dostupni i unose sve ocjene", kaže Bojan.

Na kraju priče iz Pregrade, ravnateljica ističe kako je raditi s profesorom Bertekom sasvim jednostavno. "Kolege su dostupni pomoći mu, učenici ne rade probleme, a i kad bi se dogodio ikakav incident učenika prema profesoru Berteku nastojali bismo ga riješiti na isti način kao i u slučaju profesora bez invaliditeta, jer naša škola ima svoju politiku: prema svojim učenicima maksimalno koristimo mjere poticanja umjesto mjera sprječavanja", dodaje ravnateljica Kapac.

Na kraju ove priče postoji pitanje što zapravo sprječava poslodavce da zaposle osobu s invaliditetom. S obzirom da je broj nezaposlenih u porastu iz dana u dan, činjenica da mnogi s invaliditetom ne rade, govori više o neznanju poslodavaca o pravima svog zaposlenika, strahu ili nesigurnosti možda u samoga sebe. Vjerujemo kako osoba s invaliditetom svjesno upisuje fakultete i ima želju za rad - ali kako da tu želju ostvari kad joj se ne daje prilika unatoč kvalifikacijama?

Koliko zapravo poslodavcima igra ulogu sama kvalifikacija, koliko nešto drugo, jer niti jedna osoba s invaliditetom ne prijavljuje se na radno mjesto za koje sigurno ne zna može li i koliko pokazati svoje maksimalne kvalitete i kvalifikacije u praksi.

Originalni članak na h-alter.org

Reklama