Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

"Sretan Božić kao i novo ljeto Vam srdačno želi uz rukoljub .... M.K."

Riječi su to koje je rukom napisao na božićnoj čestitki Miroslav Krleža, poznati hrvatski književnik, i pred Božić 1975. poslao ih Mimici, Mariji Kaučić-Kantoci u pregradsku Goricu. Krleža se Mimici redovito javljao tamo od svoje 14. godine. U lipnju 1907. zapazio je Mimicu u crkvi Sv. Marka na Gornjemu Gradu gdje je bio ministrant. Sa svojim prijateljicama Mimica je redovito dolazila u crkvu sv. Marka gdje je sudjelovala u misama i večernjicama. U to vrijeme nalazila se na školovanju u Zagrebu u školi Milosrdnih sestara u Frankopanskoj. Sve  do svoje 22 godine stanovala je kod svog najstarijeg brata Julia i šogorice Jelisave Kantoci na Gornjem Gradu, na Kipnom trgu broj 5.

Krleža je i sam ispričao kako je Mimica postala njegova Dulcinea, njegova simpatija.¹ S njom je održavao redovite pismene kontakte. Bila je i ostala njegova opsesija sve do 1975. Te godine, u svojoj 82. godini života, još uvijek aktivan,  poslao je Mimici svoju posljednju čestitku. Mimica je umrla u mjesecu kolovozu i pokopana je na zagrebačkom Mirogoju. Šest godina kasnije, i Krleža pred Božić 1981. piše svoju oporuku, raspoređuje svoju imovinu, bori se za zdravlje i umire s uvjerenjem da odlazi "na daleko putovanje s koga povratka nema..."² Pokopan je i on na zagrebačkom Mirogoju u grob zajedno s Belom, njegovom veoma voljenom i cijenjenom suprugom. Nedaleko od njihova grobna mjesta, grobno je mjesto Romualda i Marije Kaučić.     

Mimica, Marija Kantoci rođena je 16. kolovoza 1886. u Pregradi. Otac joj je Franjo Kantoci a majka  Katarina Kantoci rođena Tuđina.  Franjo i Katarina imali su iz svojeg braka devetoro djece, troje ženske i šestoro muške. Mimica je bila najmlađe dijete. 

Uz desnu stranu kapele na pregradskom groblju grobno je mjesto Franje i Katarine. Na grobnom spomeniku kao dan Franjine smrti stoji uklesan 1. kolovoza 1915.

Teta Mimica iz Gorice

Mnoge osobe iz vremena djetinjstva i odrastanja ostavile su u mojem životu dubok trag. Neizbrisiva su ostala i sjećanja na tetu Mimicu iz Gorice, kako smo je kod kuće nazivali. Mimica je bila teta mojem ocu Milanu. Mimičin stariji brat Eduard  bio je otac mojem ocu Milanu i moj djed.

Najranija sjećanja sežu do nedjeljnih susretanja ‘pri meši' u pregradskoj crkvi. Mimica je  također nakon "meše" tu i tamo znala navratiti do naše obitelji, do bake Ivke,  koja je stanovala nedaleko od crkve. Iz Gorice je znala, ukoliko bi bilo potrebno poslati poruku i uvijek bi se netko od familije našao i pomogao što je trebalo.

Kod tete Mimice uvijek me dojmilo njeno odijevanje. Njezini različiti i prekrasni šeširići na dotjeranoj kosi koja je postajala sve bjelja i bjelja, razlikovali su je od većine ukusno odijevanih pregradskih žena.  

Razmišljam o Krleži i teti Mimici, i otkrivam da ima nešto zajedničkog što nas povezuje. I Krleža i ja iskusili smo, svaki u svoje vrijeme, život jednog ministranta. On u Zagrebu u crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu a ja u crkvi Uznesenja Marijina u Pregradi . Za vrijeme misa i večernjica u sv. Marku, Krleža je i zapazio Mimicu. Bila je nešto starija od njega. Promatrao je Mimicu kao objekt njegovih neobuzdanih sanjarenja. Mimica je bila njegova Dulcinea među mnogim djevojkama što su dolazile u crkvu, njegova simpatija.³

Kao srednjoškolac, za vrijeme svog školovanja u Zagrebu, prije nego što je teta Mimica umrla, posjećivao sam je u stanu u Rakušinoj ulici 4 gdje je stanovala kod svoje kćeri i moje rođakinje Blaženke Kaučić. Teta Mimica bila je vrlo zanimljiva osoba. Njezin pogled i način njenog govora posebno je privlačio. Osjećao sam da ima i neko posebno povjerenje u mene. Vjerojatno zbog zajedničkog obiteljskog porijekla. A možda i stoga što sam bio u dječačkom sjemeništu zagrebačke Nadbiskupije, ustanovi Katoličke crkve, prema kojoj je teta Mimica imala neko posebno povjerenje. Sve ono o čemu mi je osobno i povjerljivo pričala vodilo me k spoznaji kako je sasvim posebno to što mogu s njom tako osobno i povjerljivo razgovarati.

U razgovorima koje sam s njom vodio u veljači 1973. dvije godine prije njezine smrti pričala mi je o svojim susretima i korespondenciji s Ksaverom Šandorom Đalskim, Jankom Leskovarom, Marijom Jurić Zagorkom a između ostalog i o Miroslavu Krleži  i pokazivala mi razglednice i čestitke koje je primala od njega. Na mene je njezino pričanje toliko djelovalo da sam odlučio nešto od naših razgovora i snimiti. Uz njezin pristanak snimio sam razgovor i sačuvao njezin glas i dio njenih uspomene, između ostalih vezanih uz Miroslava Krležu.⁴ 

Ministrant u crkvi Uznesenja Marijna u Pregradi

Bio sam još osmogodišnje dijete kad me moja teta Mima, u rano, još mračno jutro, hladne veljače 1963. probudila iz duboka dječjeg sna i dala mi do znanja da se obučem i odem u crkvu, jer, trebaju ministranta. Prilikom brzog oblačenja glavom mi lete pitanja. Tko to mene treba u tako rano jutro? Mislima lete razni odgovori. Biti će vjerojatno nekome vrlo važno da dođem kad mi ne daju mira ni u toplom krevetu. Tako je započeo moj ministrantski staž u Pregradi. Tog je jutra naime novi pregradski župnik započeo svoju novu župničku službu  u pregradskoj župi služenjem mise i netko, po svemu sudeći stari i ćelavi zvonar Kajba mojoj je teti Mimi poručio da je potreban i  jedan ministrant. Kaj bu novi župnik rekel ak ministranta nebu? Mojoj teti Mimi ja sam očito bio najbliži i nadohvat njezine ruke. Naša  je kuća bila  u blizini crkve i teti Mimi nije trebalo dugo vrijeme da me kroz tamno jutro doprati do sakristije. A i meni je bilo zanimljivo to iznenadno događanje. U mojem dječjem životu u to vrijeme ionako su se događala zanimljiva i raznovrsna iskustva. Oca i starijeg brata kod kuće više nije bilo. Njih dvoje rano su ustajali i još za mraka odlazili na rad u pregradski rudnik. Mater je također vrlo rano ustajala. Prvo je otpremila oca i brata a zatim je odlazila u štalu gdje je svako jutro trebalo nahraniti i podojiti dvije krave, očistiti štalu, nahraniti svinje, očistiti kotec, dati hrane kokošima i purama. U to vrijeme mati je bila i i trudna i za koji mjesec očekivao se porođaj. Mog mlađeg brata teta Mima nije dirala. Imao je nešto manje od tri godine. Teta Mima, koja je stanovala zajedno s nama, pomagala je ujutro materi u kući i oko kuće a zatim bi odlazila u crkvu k misi. Mama bi pak sjedala za singericu i nastavila bi sa šivanjem za svoje mušterije tamo gdje je jučer kasno u noć stala. U to vrijeme odlazio sam u školu poslije podne tako da sam ujutro dugo spavao. Mati me  puštala uživati u dječjim snovima.                            

Par mjeseci kasnije prošao je moj deveti rođendan i ja sam bio već pravi ministrant. Na slici (uz ovaj tekst) me se može vidjeti uz svoje prijatelje obučene u bijelo i ministrante Milka Peer i Branka Gorup koji drži križ. Desno od Branka Gorup moj je školski prijatelj Branko Horvat a lijevo Davor Knok. Lijevo od Milka Peer na slici je Gordana Korbar. Sasvim desno sklopljenih ruku i u molitvi pred oltarnom slikom Uznesenja Marijina Kostelski je župnik, i nekadašnji pregradski kapelan, velečasni Josip Rukelj. Slika je snimljena prilikom slavljenja naše Prve svete pričesti u pregradskoj crkvi 1963. godine. Na slici je i Mimica Kaučić-Kantoci, sa šeširom na glavi, kako sam je kao dječak poznavao. Lijepo odjevena, s šeširom na glavi, prava dama, dolazila je redovito iz Gorice u pregradsku crkvu i sjedala na mjesto nekadašnjih patrona pregradske crkve obitelji Keglević.

Mimica Kaučić-Kantoci bila je za mene, pregradskog ministranta i njenog rođaka sasvim jedna druga žena nego što je to bila za zagrebačkog ministranta i njezinog simpatizera Miroslava Krležu. Na mene su, i jedan i drugi, teta Mimica svojim glasom i svojim pričama a Miroslav Krleža pisanom riječi ostavili dubok i nezaboravan trag.

Ponovno nam ususret stižu Božić i novo ljeto. Bili nam sretni!

[1] Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, Globus/Zagreb 1985, svezak 3 (1975-1977), str. 73-74

[2] Nav.dj. svezak 4 (1980-1981) str. 361

[3] Nav. dj, svezak 3 (1975-1977), str. 73

[4] Nevenka Nekić, Lirski zapisi, Moja mala suputnica iz Pregrade, str. 97