Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

21.02.2007. 00:02:00 - Jelena Jurić

Susreti s Pregradom

Moj prvi susret sa "Pregradom" dogodio se u mojoj matičnoj županiji, u gradu Kastvu, desetak kilometara od Rijeke. Izvodili smo neke građevinske radove na kući i jedan od radnika bio je Zagorac. Bio mi je jako neobičan, simpatičan i ujedno smiješan. Vrijedno je radio, kraj njega alat i litra kiselog vina (znam da je kiselo, okusila sam). Srdačno me ponudio hvalivši se svojim vinčekom, kleti na kojoj radi, i svojim pregradskim krajem. Jedini problem koji smo nadilazili smiješkom, klimanjem glavom, sleganjem ramena je komunikacija. Ništa apsolutno nisam razumjela! Svaka druga riječ je započinjala " Kod nas u Zagorju...", tako da sam ga gotovo doživjela kao svoje, kao da sam tamo bila i kao da mi je sve poznato. A naučila sam reći i cijelu rečenicu: "Struja bu te stepla!". Puno značenje rečenice shvatila sam kad sam stala na kabal...


Par godina nakon toga put me naveo u "Pregradu". Bila sam na putu za Kostel. Neobično su me veselila brdašca kraj ceste, divila sam se malim kućicama usred polja, pitala se kojim li su procesima nastajali onakvi brežuljci, i u kom trenutku sam ja zapravo zakoračila u sasvim drugi svijet. Najviše me se dojmio mir i sklad kojim su se smjenjivali prizori i vidici. Svaki je bio nalik drugom, a opet bio toliko različit da sam se pitala po čemu su opće slični. Iza svakog zavoja izvirio bi mali sramežljivi brežuljak nad kojim su se nadvila brda kao prirodne granice koje daju do znanja "Vi ste u Zagorju!". Niste se mogli zabuniti. Vrlo brzo je prošla vožnja. Cesta se odužila kao putokaz da ulazimo u malo intimniji krajolik. I pojavio se putokaz: Grad Pregrada. Užasno me zanimalo kako izgleda zagorski grad pa sa se prilijepila za staklo prozora, uhvatila se rukama za sjedalo i pripremila za agresivnije razgledanje (s visokom razinom koncentracije da mi ne bi nešto promaklo!). Sasvim drugi ritam na koji sam navikla, fizionomija lica kao kod mog majstora, specifični, prepoznatljivi, blagoglagoljivi i glasni. Ubrzo smo napustili grad i opet kao prebačeni u drugi svijet, našli smo se na cesti usred prirode, u miru, tišini i za mene ugodnom okruženju. Konačno odredište: Kostel dostignuto je.

Moj sljedeći susret sa "Pregradom" bio je na nogometnom terenu. Taj susret bio je prikriveni poziv da o Pregradi češće pričam i pomalo se hvalim, jer nema mnogo Riječana koji se mogu pohvaliti da su bili u Pregradi. Na njihovu žalost.....Pregrada i njena okolina nije samo zemljopisna kategorija, ona je način života, navika i predio koji vas ne ostavlja ravnodušnim ni imunim na svoje čari. Zove vas da ga posjetite opet, i opet i opet..... Sad kad razmislim, čini mi se sasvim prirodno da se nakon svih dosadašnjih smjernica pokazalo i odredište u vidu Pregrade.
Dođu neke stvari same na svoje....Što bi mogao biti san jedne male djevojčice koja je prkoseći svim nepisanim pravilima, mjesto barbike i lutke radije nabijala loptu, rađala sumnje i nade da će kad-tad doći sebi? Ali, ta djevojčica je rasla a time i njena želja da trči za loptom. Sve ostalo nije moglo doći do izražaja niti se našlo vremena za bilo što osim trčanja za loptom. Koje su li se veze potegle i životne situacije izmješale da bi ta djevojčica danas u Rijeku na kopačkama donosila Pregradsku zemlju?!?! Budimo iskreni, Ženski nogometni klub Pregrada jedno je od najprepoznatljivijih obilježja Pregrade, a na neki neobičan i logičan način i sasvim razumljivo. Moj konačni dolazak u Pregradu vezan je upravo za ženski nogometni klub. Vjerujem da nije mogla ostati prikrivena moja naklonost ljudima i krajoliku, veseloj naravi i spremnosti za šalu, bendžikama, cesticama kroz brdašca, mom veselo-iznenađenom licu kad iza zavoja "izleti" traktor, druženju, slavljima, priredbama.....a tu je i neizostavno vino. Ali nisu Zagorci krivi-takve su stare vinske zapovjedi:

U zimi se pije, kad su hladni dani: da se tijelo ugrije.
U ljeti se pije, kad je vrućina: da se tijelo rashladi.
Za sumornog vremena, pije se: da se život razvedri.
Za lijepog vremena, pije se: jer je čovjek sam po sebi raspoložen.
Kad se teško radi, pije se: da čovjek dobije snage.
Kad se nema posla, pije se: da si čovjek prikrati vrijeme.
U žalosti i ljutini, pije se: da čovjek ljutnju i žalost ublaži.
U radosti, pije se: da se čovjek još više proveseli.
U lošim prilikama, pije se: da se čovjek utješi.
U dobrim prilikama, pije se: jer čovjek na ničemu ne oskudijeva.
U žeđi, pije se: da se žeđa ugasi.
U gladi, pije se: da se glad utiša.
Poslije prekomjernog pića, pije se: da se želudac popravi.
Poslije dobrog jela, pije se: da se jelo lakše probavi.
A kako treba piti?...uvijek s pameću, trijezno i ne prekomjerno!

Živjeli!1

(A da bi se vino moglo piti, dobro se treba naraditi2.)

I, ne mogu a da ne spomenem Kunagoru. Imala sam sreću i nevolju da se usponima i zavijutcima zateknem na jednom od najljepših pogleda na svijetu. Bacila sam pogled i jedva da mi se vratio. Nevolja je u tome da se radilo o kondicionom treningu, trk po uzbrdicama za koje nisam sigurna da bi i najbolji režiser uspio pronaći dobar kut snimanja. Ali, završni prizor nije mogao biti savršeniji! Vrijedilo je....Iako.....možda bih drugi put ipak s noge na nogu....polako.
Ako bih morala dati nekakav zaključak, istaknula bih neiskvarenost nekakvim kvazi vrijednostima, ciljevima koje smo sami sebi nametnuli i uvjerili da su nam potrebni, procesima koje je globalizacija nametnula i bez kojih ne da možemo nego je i mnogo ljepše živjeti. Kad osjetite dašak prirode i kad se na trenutak zaista prepustite Zagorju.....biti će vam žao da tamo niste stigli i prije.

Vužgi

Najlepše biti je v zagorski kleti
s pajdašimi stari dok lampaš nam svetli,
najlepše biti je v zagorski kleti
s pajdašimi stari i v zimi i v leti.

Vužgi, vužgi, vužgi ga blaž,
gotni, gotni s flaše pajdaš,
dobro, dobro, dobro ti znaš
kulko skupa mi spili smo flaš.

V zagorski kleti je najlepše biti,
s prijateli stari z demižonke piti,
v zagorski kleti kak v pravem je raju,
popevke zvoniju po celomu kraju.

1) Krapina i priče o Čehu, Lehu i Mehu, Marijan Tenšek, Krapina, 2005.
2) Imam i ja po koju mudru...

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Termoplin