Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

21.10.2014. 06:29:07 - Ivan Kantoci Vanč

Ottenfelsov dragulj u nizozemskom Institutu za povijest umjetnosti (1)

Foto: I. Kantoci

Dvorac Bežanec, lipanj 2014.

Ovo je prvi od tri nastavka teksta o Ottenfelsima autora Ivana Kantocija Vanča, inače autora serije kolumni na portalu pod nazivom Pisma iz Nizozemske.
Drugi nastavak priče o Ottenfelsima

Treći nastavak priče o Ottenfelsima


Ne znam više kojim povodom, ali pun znatiželje, tražio sam preko interneta informacije o obitelji Ottenfels[1], nekadašnjim vlasnicima vlastelinstva i dvorca Bežanec u Valentinovu pokraj Pregrade. Tražeći dostupne informacije naišao sam na jedan podatak koji mi je posebno zaokupio pažnju. Svjetski znanstveni centar i centralno mjesto u svijetu za proučavanje nizozemske umjetnosti,  nizozemski RKD-Institut za povijest umjetnosti (Het RKD-Nederlands Instituut voor Kunstgeschiedenis) iz Den Haaga uvrstio je u svoju zbirku Dokumentacija slika, i pet minijatura[2] iz primjerka Firdusijeve Šahname, jedinstvenog rukopisa iz orijentalne zbirke koju je skupio barun Franjo Ksaver Ottenfels-Geschwind (1778.-1851.) i koju su on i njegovi nasljednici od 1842. do 1942. čuvali u obiteljskoj biblioteci u dvorcu Bežanec u Valentinovu pokraj Pregrade.                                              

Šahnama (u prijevodu Knjiga kraljeva), je kronika perzijskih kraljeva, nacionalni ep Irana i mnogih drugih zajednica koje govore perzijskim jezikom, a kojeg je spjevao perzijski pjesnik Firdusi.

Pet iznimno lijepih minijatura iz Ottenfelsove Šahname a koje su zahvaljujući RKD-Institutu za povijest umjetnosti iz Den Haag dostupne javnosti, mogu se razgledati na osobnom računalu. Svatko tko je  zainteresiran, a pogotovo oni iz svijeta umjetnosti, mogu ih proučavati ili pak uživati u njihovoj umjetničkoj ljepoti, na mjestu i u vrijeme koje im zato odgovara.

U Hrvatskoj je istina Grafički zavod Hrvatske 1989. godine izdao mapu s preslikama slika iz Ottenfelsove Šhahname no pristup do tih slika nije tako jednostavan. Do njih se može doći tek uvidom u snimljeni original Šahname iz Ottenfelsove orijentalne zbirke, a koja se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu[3] ili u izdanju navedene mape s tablama Grafičkog zavoda Hrvatske dostupnog u Knjižnici grada Zagreba.[4]

Najveća zbirka kulturno povijesnog materijala na svijetu iz Instituta za povijest umjetnosti u Den Haagu sadrži više od šest milijuna fotografija, reprodukcija i dijapozitiva slika, crteža, skulptura, grafika i drugih umjetničkih oblika. Pretražujući koliko minijatura iz različitih rukopisa Šahname ukupno ta zbirka posjeduje, došao sam do ukupnog broja 16. Minijature potječu iz muzeja u Bostonu, New Yorku, Londonu, Parizu. U svijetu postoji nešto više od 40 rukopisa Šahname od kojih je onaj najstariji londonski iz godine 1276./77., carigradski, iz godine 1330., lenjingradski iz godine 1333,  dok su ostali a među njima i Ottenfelsov mlađeg datuma, vrlo vjerojatno iz 1573. godine.

Uvrštavanje pet minijatura iz Ottenfelsova kodeksa u zbirku nizozemskog Instituta za povijest umjetnosti, u okviru projekta 'Horse in Art' samo potvrđuje da Ottenfelsov rukopis ima posebno umjetničko-povijesno značenje. To je u Hrvatskoj godine 1959. prvi ustvrdio i Sulejman Bajraktarević, viši stručni suradnik i rukovoditelj Orijentalne zbrke Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu navodeći njezino umjetničko-povijesno značenje u svojoj studiji "Ottenfelsova Orijentalistička zbirka u zagrebačkom Državnom arhivu" [5].  Bajraktarević navodi na početku ove iznimno zanimljive i vrijedne studije,  kako mu je uprava Akademije skrenula pažnju na primjerak Firdusijeve Šahname i na još neke knjige Ottenfelsove zbirke. Tu orijentalnu zbirku  unuk Franje Ksavera, barun Franjo Ottenfels-Geschwind (1878.-1943.) u vrijeme II. svjetskog rata, 16.10.1942., deponirao je u Državni arhiv u Zagrebu a  bogatu obiteljsku biblioteku od oko 5.200 knjiga i oko 1000 časopisa, pohranjenih u sanduke, u Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu.[6]

Franjo Ksaver Ottenfels svoj je kodeks Šahname u svojoj zbirci i biblioteci registrirao pod rednim brojem A 1. Po Bajraktareviću to je znak da je  Ottenfels taj kodeks smatrao "alem-kamenom" [7], tj. draguljem svoje zbirke i biblioteke. Ottenfelsova orijentalna zbirka nalazi se danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te  Institut za povijest umjetnosti u Den Haagu kao mjesto porijekla prikazanih minijatura navodi Croatian Archives (Ottenfels).[8]

Ottenfelsovom orijentalnom zbirkom u novije se vrijeme bavila i Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Orijentalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, i profesorica na Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje arapski jezik. Na međunarodnoj konferenciji održanoj mjeseca lipnja 2007. u Sarajevu govorila je i o Ottenfelsovoj zbirci i njegovoj Šahnami kao najpoznatijem rukopisu te zbirke ali je ukazala i na ostale vrijedne rukopise iz te zbirke.[9] 

 

Prešućivana i nepoznata obitelji Ottenfels

Otkriće pet minijatura iz Ottenfelsove Šahname u zbirci Dokumentacija slika nizozemskog Instituta za povijest umjetnosti u Den Haagu izazvalo me  i potaklo na daljnje istraživanje povijesti obitelji Ottenfels-Gschwind. Osim toga na to je utjecao i moj dojam, s kojim se vjerojatno mogu složiti i mnogi drugi u Pregradi, da je obitelj Ottenfels-Gschwind za vrijeme komunizma u Pregradi i pregradskom kraju bila prešućivana i stoga generacijama nepoznata. Gotovo je sigurno tome razlog što je tijekom II. svjetskog rata glava obitelji Ottenfels, barun Franjo Ottenfels-Gschwind po nalogu komunističke partije uhićen i strijeljan.[10]

Kao dijete prisustvovao sam ekshumaciji posmrtnih ostataka baruna Franje Ottenfelsa i njegove supruge Magdalene na pregradskome groblju na kojem je uz članove obitelji Ottenfels bio popriličan broj Pregračana i stanovnika iz okolice Pregrade. Na sve prisutne taj je događaj  tada ostavio veliki dojam, i vjerujem, ponovno posvijestio pitanja vezana uz ubojstvo baruna Franje Ottenfelsa i svega ostalog vezano uz dvorac Bežanec i obittelj Ottenfels.

Unatoč svim povijesnim okolnostima, ja sam mišljenja, da ova u pregradskome kraju iznimna obitelj, zavrjeđuje novo i odgovarajuće povijesno vrednovanje i upoznavanje. Daljnja istraživanja dostupnih povijesnih izvora na koje su u svojim radovima ukazali Bajraktarević, Čičko, Paić-Vukić i drugi, na svijetlo bi dana mogli donijeti i više toga vrijednog, što je ova zanimljiva obitelji iz dvorca Bežanec iza sebe, za povijest i kulturnu baštinu pregradskog kraja, ali i šire, trajno ostavila. Iako je zbog gore navedenog razloga vrlo vrijedno kulturno-povijesno blago obitelji Ottenfels-Gschwind u pregradskom kraju u doba komunizma prešućivano, mišljenja sam da danas u promijenjenim uvjetima ono predstavlja izniman vrlo bogat i dostupan, a nepoznat izvor nadohvat ruke[11]. Pri predstavljanju kulturno povijesne baštine pregradskog kraja, njime bi se moglo i trebalo samo poslužiti.

U istraživanju obitelji Ottenfels-Gschwind mogu odlično poslužiti i rodoslovni i grboslovni podaci o obitelji Ottenfels-Gschwind objavljeni na francuskom jeziku pod naslovom von Ottenfels-Gschwind[12] na Internet stranicama rodoslovlja i grboslovlja kantona Fribourg iz Švicarske, a kojim sam se i sam poslužio.   

 

Ottenfelsi i vlastelinstvo Bežanec 

Vlastelinstvo Bežanec[13] od 17. stoljeća posjedovali su grofovi Keglevići iz Petrove loze (Petar Keglević, 1660.-1724.). Petrov unuk grof Julije Keglević naslijedio je Bežanec, Krapinu, Svedružu, posjede vlastelinstva Kostel, kako je to zabilježio 1764. povjesničar Baltazar Adam Krčelić.[14] Posljednji iz te Petrove, hrvatske loze Keglevića, u posjedu vlastelinstva i dvorca Bežanec bile su dvije od petero kćeri grofa Julija Keglevića koji je umro g. 1810. Njegove kćeri iz braka s Marijom Anom Teodorom Petazzi bile su Alojzija, Ana, Julijana, Josipa i Eleonora.

Julijana i Josipa ostale su živjeti u Bežancu dok su Alojzija, Ana i Eleonora krenule za svojim muževima.

Julijana, grofica Keglević imala je dva braka. Prvi je brak započela s Tomom Erdödy a drugi nastavila u Bežancu s generalom austrijske carske vojske rođenim u Aachenu u Njemačkoj 1773. Gabrijelom Collenbach.[15] Iz njihova se braka rodila kćer jedinica Emilija koja se udala za Samuela Keglevića u Goricu kraj Pregrade iz čijeg braka potječe Oskar, posljednji muški nasljednik iz hrvatske loze Keglevića koji je Goricu prodao Antunu Kaučiću, a umro u Innsbrucku u Austriji 1918.

Julijana Collenbach rođena Keglević umrla je 1837. a njen muž Gabrijel 1840. Oboje su pokopani u kripti župne crkve u Pregradi.[16] Kćer Emilija podigla im je nadgrobnu ploču na desnom zidu svetišta u pregradskoj župnoj crkvi.

Josipa, grofica Keglević, Julijina sestra, kći Julija Keglevića, udala se 1790. za generala austrijske carske vojske Moriza Gerharda Schlaun-Linden[17], rođenog 1742. u Münsteru u Njemačkoj. Otac Moriza Gerharda, Johann Conrad Schlaun- Linden bio je vrlo poznati njemački arhitekt iz okolice Paderborna a koji je u arhitekturi sjeverozapadne Njemačke ostavio neizbrisiv trag.

Iz braka Josipe i Moriza Gerharda Schlaun-Lindena rodila se 1798. jedinica kćer Josipa koja se 9. svibnja 1816. udala za Franju Ksavera Ottenfels-Geschwind. Tom udajom vlastelinstvo i dvorac Bežanec došli su u posjed obitelji Ottenfels.

Franjo Ksaver Ottenfels-Gschwind 1835.[18]

Franjo Ksaver Ottenfels-Gschwind 1835.[18]

Obitelj Ottenfels-Gschwind je bila vlasnik vlastelinstva i dvorca Bežanec  sve do 1945. godine. 1943. godine, 21. kolovoza, dvorac Bežanec napali su partizani, njih 150, kojom prilikom je dvorac opljačkan, a barun Franjo Ottenfels koji je u listopadu 1942. obiteljsku biblioteku i orijentalnu zbirku svog djeda Franje Ksavera deponirao u Sveučilišnu knjižnicu i Hrvatski državni arhiv, bio uhićen i odveden te 23. kolovoza u okolici Male Gore u šumi streljan [19] . Tim povodom, u strahu za vlastiti život njegova su djeca Ferdinand i Nada  emigrirali u inozemstvo gdje se od 1938. po udaji nalazila i živjela kćer Cecile.

Dvorac Bežanec[20]

 

Josipa i Franjo Ksaver Ottenfels-Gschwind

O Josipi Schlaun-Linden (1798.-1885.), unuci grofa Julija Keglevića i supruzi Franje Ksavera, za sada nije puno toga poznato. Rođena je 2. studenog 1798. Imala je 18 godina kada se 9. svibnja 1816. udala za svog 20 godina starijeg supruga. Bila je vrlo obrazovana žena, stroga u odgoju svoje troje djece. Kćer Wilhelminu rodila je u Beču 12. ožujka 1817., sina Moritza također u Beču 3. lipnja 1820., a sina Sigmunda 17. lipnja 1825. u Carigradu. Izazivala je veliku pozornost u diplomatskom koru u Carigradu, kojemu je pripadao i njezin suprug Franjo Kasaver za njegove desetogodišnje diplomatske službe u Carigradu. Njezin životopis prati priča o obnovi i dograđivanju dvorca Bežanec do njezine smrti u osamdeseti petoj godini, 5. siječnja 1885., jer je vjerovala da će živjeti tako dugo dok na tom dvorcu nešto bude gradila. Pokopana je kao i njezin suprug Franjo Ksaver u kripti obiteljske grobnice Keglević-Schlaun u župnoj crkvi u Pregradi.[21] U fondu obitelji Ottenfels u Hrvatskom državnom arhivu čuva se deset svežnjeva pisama od godine 1817. do 1829. koja joj je suprug Franjo Ksaver pisao[22] i iz kojih bi se mogao odčitati i njihov partnerski odnos.Osim tih pisama nalaze se i pisma njezina oca Moriza Schlaun-Lindena njezinoj majci grofici Keglević.[23]

Josipa i Franjo Ottenfels-Gschwind[24]

Josipa i Franjo Ottenfels-Gschwind[24]

Franjo Ksaver, baron Ottenfels-Gschwind (1778.-1851.), sin Alojzije Kulmer i Franje Ksavera Josipa Ottenfels-Gschwind, rodio se u Klagenfurtu 12. lipnja 1778. godine. Nakon završetka vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu upisao se g. 1874. u Orijentalnu akademiju u Beču gdje je izučavao turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1802. po završetku Orijentalne akademije započeo je i vršio deset godina različite diplomatske poslove u carskom poslanstvu u Carigradu. Za boravka u Carigradu napisao je turistički vodič po Carigradu na francuskom jeziku koji nosi naslov "Guide de voyage dans l'interieur de Constantinople en 1809" (Vodič po Carigradu u godini 1809).[25] Po povratku u Beč godine 1812. povjerena mu je nova dužnost.

U Parizu je trebao isposlovati vraćanje svih orijentalnih i drugih isprava, rukopisa, knjiga, dragocjenosti, umjetničkih djela, slika i kipova, koje je Napoleon bio odvukao iz Austrije i Italije u želji da Pariz učini stjecištem i žarištem učenog svijeta. Pošlo mu je za rukom, što drugima nije, te je uspio vratiti ne samo orijentalne rukopise i djela, nego i drugi arhivski materijal i ostale odnesene umjetnine. Godine 1822. ponovno je imenovan u carsko poslanstvo u Carigrad gdje obavlja službu carskog i kraljevskog opunomoćenog ministra Habsburške Monarhije kod osmanske vlade. Turski jezik poznavao je savršeno te je svoj nastupni govor pri predaji akreditiva sultanu Mahmudu II, održao na turskom jeziku.[26] Godine 1833. po drugi puta napušta Carigrad i odlazi za Beč gdje je imenovan državnim i konferencijskim savjetnikom dvorske i državne kancelarije u Beču gdje je surađivao s poznatim kancelarom Metternichom.[27] Godine 1846., u svojoj šezdeset devetoj odlazi u mirovinu. Četiri godine prije toga, tj. 1842., car Ferdinand V. dodijelio mu je vlastelinstvo Horvatska u Velikoj Horvatskoj kao nadoknadu za štetu izgorjele lađe kojom je iz Carigrada prevozio svoju bogatu orijentalnu knjižnicu.[28] Umro je u sedamdeset i trećoj godini, 17. ožujka 1851. u Beču, a pokopan je u obiteljskoj grobnici Keglević-Schlaun u kripti župne crkve u Pregradi.  

 

Drugi nastavak priče o Ottenfelsima

 


[1] O obitelji Ottenfels vidi više u: Čičko, Branko, Obitelj Ottenfels u povijesti pregradskog kraja, Monografija: Grad Pregrada, Grad Pregrada i Matis d.o.o. Pregrada 2004, str. 71-74.

[2] Minijature su dostupne internetom: Permalink https://rkd.nl/explore/images/222700

[3] http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_4667

[4] Grafički zavod Hrvatske, Sahname: knjiga kraljeva=book of kings/Abu'l Qasim Ma/s/ur Firdusi; fotografija Petar Dabac, Zagreb 1989, 1 mapa (16) strana s tablama. 

[5] Barjaktarević, Sulejman, Ottenfelsova orijentalna zbirka u zagrebačkom Državnom arhivu, u: Zbornik Historijskog instituta JAZU, VI/1959. s. 75-119. Hrvatski biografski leksikon navodi kao njegov najvažniji rad.

[6] Barjaktarević, str. 77

[7] Isto, str. 77

[8] Permalink https://rkd.nl/explore/images/222700

[9] Paić-Vukić, Tatjana A bibliophile and a quadi: two libraries of Oriental manuscripts in Zagreb, 29. godišnja međunarodna konferencija organizacije MELCOM International (The European Association of Middle East Librarians), Sarajevo, 4.-6. lipnja 2007.

[10] Izvještaj OK KPH Krapina drugarskom CK KPH od 16.09.1943. u: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945., Knjiga VI (rujan – listopad 1943), Zagreb, 1987., str. 183. http://www.znaci.net/zb/4_22_6.pdf

[11] Vidi: Hrvatski Državni Arhiv, Obitelj Ottenfels (fond), HR-HDA-750,  http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_4667

[12] Poveznica: http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[13] Vidi: Hrvatski Državni Arhiv, Vlastelinstvo Bežanec (fond), HR-HDA-678, HR-HDA/S – 11166 http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_11166; http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_4595

[14] Vjekoslav Klaić, Acta Keglevichiana, Monumenta spectantia Historiam Slavorum meridionalium, str. LXXXII., Zagreb 1917., vidi:  http://dizbi.hazu.hr/?documentIndex=1&docid=1884&page=0 

[15] Više o Gabrijelu Collenbach vidi u: Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950 http://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_K/Klimt_Gustav_1862_1918.xml?frames=yes      

[16] Filipčić, Ivan, Župa Pregrada, KS Zagreb-Pregrada 1983., str. 96.

[17] Više o obitelji Schlaun-Linden vidi u: Neue deutsche Biographie, Bd.: 23,

http://www.deutsche-biographie.de/sfz112588.html

[18]Bildarchif Austria: http://www.bildarchivaustria.at/Pages/ImageDetail.aspx?p_iBildID=9021062

[19] Škiljan, Filip, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945., Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., str. 107. Knjiga je dostupna preko http://www.znaci.net/00003/668.htm .; Štab I. Udarnog bataljona "Matija Gubec" od 2.IX. -43. Štabu K.P.O. u: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945., Knjiga VI (rujan – listopad 1943), Zagreb, 1987., str. 49. i 183.  http://www.znaci.net/zb/4_22_6.pdf

[20] Vidi: http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[21] Čičko, str. 73. Više o kripti vidi u: Filipčić, Ivan, Župa Pregrada, KS Zagreb-Pregrada 1983., str. 95-96

[22] Barjaktarević, str. 117

[23] Isto, str. 118

[24] Josipa i Franjo Ksaver Ottenfels-Gschwind, slikao Franz Schrotzberg, Beč, 1837., Hrvatski povijesni muzej,

[25] Više o vodiču vidi kod Barjaktarevića, str. 114.

[26] Krauter, Joseph, Franz Freiherr von Ottenfels. Beiträge zur Politik Metternichts im griechieschen Frieheidskampfe (1822-1832), Antun Pustet, Salzburg, str. 89

[27] Više o tome vidi: Krizman Bogdan, Metternichova pisma iz "Zbirke Ottenfels"u Državnom arhivu u Zagrebu, u: Arhivist, 1958, vol. 7, n 1-2; str. 193-216.

[28] Čičko, str. 71

 

Drugi nastavak priče o Ottenfelsima 


Arhiva kolumni

Reklama
Hrvatska na dlanu