Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

16.10.2007. 03:48:38 - Tajana Broz

London Calling

(op.a. 1funta=cca 10 kuna)

Za početak ovog putopisno-wannabe eseja stavite sunčane naočale, otvorite kišobran i sjetite se svih britanskih serija i filmova koje ste gledali ikada. E, to je London. Moja sisterka obožava film Notting Hill i mislim da nas je sve prislila da ga odgledamo 1648 puta i uvijek sam mislila da je sav taj shabby romantični okoliš scenografija. Recimo oni zatvoreni, zeleni parkovi s metalnim ogradama u koji Hugh Grant i Julia Roberts upadaju. Postoje. Ne jedan, ne dva, deseci. Ona prekrasna drvena klupa na kojoj se isti dvojac izležava. Tisuće su ih po svim parkovima i po cijelom Londonu. Ona metalna pločica kojom muž održava uspomenu na voljenu ženu. O da, na klupama su. Sjajna tržnica uz koju Hugh Grant šeće kako se mijenjaju godišnja doba. Ah, Portobello road (da, da, to ima i ime) je nešto najdivnije što sam ikada vidjela. Žarko plava i crvena vrata. Svugdje.

No naravno, u Londonu se vrte i drugi filmovi. "Istok je istočno" je definitivno jedan od njih. Indijci i Bangladežani u tradicionalnoj odjeći sa svojim radnjama, curry restoranima i lošim engleskim su na svakom korakom. U mješavini sa dobrim, starim žutim Englezima koji priređuju vjenčanja u Regent's Parku (vidjeli vlastitim očima dame u šeširima koje u štiklama stoje na travnjaku i piju šampanjac) i piju enormne količine piva u pubovima nakon posla te Londončankama koje na 10 stupnjeva hodaju u japankama ili štiklama s otvorenim prstima bez ikakvih čarapa; sa prekrasnim mladim crncima koji izgledaju kao da su ovaj čas sišli s modne piste i povećim starim crncima koji s osmijehom od uha do uha prodaju karte u podzemnoj željeznici; čine da London izgleda kao najljepša Benettonova reklama.

Naravno, obišli smo sve atrakcije koje se mogu vidjeti na razglednicama i stvarno su tako super kao što se čine, no Top 5 londonskih stvari koje su me bacile s nogu jesu kako slijedi:

Knjižare

Profil Megastore i Algoritam su bili moji privatni rajevi. Ali tek nakon što uđete u knjižaru na 4 kata shvatite što je pravi raj i kako se osjećala Alisa u zemlji čudesa. Ne samo da ima bezbroj naslova svake moguće vrste, nego su i cijene predivne. Beletristika, 4 do 8 funti pri čemu ih je bezbroj na kojekakvim akcijama, popustima, kupi jednu, drugu dobiš besplatno i slično. Stručna literatura (politološka za mene i vrtlarenje za sisterku) 10-15 funti u prosjeku pri čemu možeš samo sanjati da će te knjige ikada stići do Lijepe naše. A uz takve megastore bezbroj malih specijaliziranih knjižara, samo za afričku i azijsku književnost, samo za astrologiju, samo za magiju, i moj apsolutni favorit socijalistička knjižara koja uz probranu socijalističko-komunističko-anarhističko-feminističku tematiku ima sekciju sa odgovarajućom beletristikom i knjigama za djecu. To se zove raj. Socijalistički, naravno.

Pubovi

Prekrasno izgledaju, u njima svira neka fina rock'n'roll/indie mjuza. Piva je fina. Ljudi friendly. Iako je pušenje strogo zabranjeno, ekipa nonšalantno stoji ispred pubova, nalakćena na prozor ili zid i pije pivu, ćaska i pljuga. Ma divota. Jedini, i to ozbiljni problem je činjenica da pola litre točene pive (Guenness ili Stella) koštaju 3,30 funti. Jednu večer je obližnji pub ugostio tipa koji pjeva fine rock stvarčice i prebire po gitari i dvosatno zadovoljstvo u Ginnessu i ugodnoj mjuzi uz dvije runde nas je koštalo 13,20 funti. Al kad si u Londonu, pravi se Englez...ili kako to već ide.

Parkovi

Nisu Englezi bezveze poznati po svojim vrtlarskim umijećima. Svaki park je malo remek dijelo. Kojekakvo raslinje, fine staze, kafići, jezerca, pedaline, već spomenute klupe i moj apsolutni favorit, zeleno-bijeli ligištuli koji se mogu iznajmiti na 2 ili 4 sata (1,5 ili 2 funte) za izležavanje nasred livade. I što je najbolje, ljudi trče, voze bicikl, spavaju, izležavaju se, imaju piknike, rade na laptopu, čitaju knjigu. Uz sve to Regent's Park ima i barem 10 sportskih terena na kojima ljudi mogu igrati nogomet, rugby ili kriket. Jedino sam malo razočarana kaj u Speaker's corneru nikakav Englez nije galamio na Gordona Browna ili Kraljicu.

Brick Lane

Od kada sam čitala istoimenu knjigu jako želim vidjeti Brick Lane pa sam natjerala Najdražeg da jedno popodne odemo probati najbolji curry u gradu i da usput vidimo kako živi londonska bangladežanska zajednica. Nismo znali, tuke nekulturne, da je taj dan Bajram pa smo upali usred masovnog odlaska bangladežana u džamiju. U jednom trenu bili smo okruženi prizorom iz američkih vijesti iz Iraka. Deseci bradatih muškaraca u tradicionalnoj odjeći, dvije tri žene obučene, bolje rečeno pokrivene da im jedva vidiš oči, raskopane, prljave ulice. Steglo me u želucu i malo panično sam htjela sjest nazad na podzemnu i vratit se u centralni London. No, nekako smo uspjeli naći samu ulicu Brick Lane i jedan od malobrojnih curry restorana koji je taj dan radio i naručili fini i ljuti ručak (rekla bih vam što smo jeli, ali stvarno nemam pojma, osim da je sve bilo u curryiu, ja ne znam engleske nazive egzotičnih jela, a konobar nije baš dobro govorio engleski pa nisam uspjela pitati, a naručili smo ono što se u meniju zvalo: menu za dvoje). Tamo, uz puni želudac i tešku grižnju savjesti, bjesnila sam na američku propagandu koja nas je natjerala da se bojimo poštenih ljudi koji prakticiraju svoju vjeru. Jel me ikad uhvatila panika pri pogledu na 50 muškaraca koji idu na misu? Nije. Kolko god se netko (ja) trudio ne robovati predrasudama, očito je to jako teško uz sveopću zapadnu propagandu. Još uvijek se sramim zbog tog grča u želucu. I stalno ću se zato kažnjavati curryem.

Podzemna željeznica

Nije baš jeftino za naše pojmove (5,10 funti dnevna putna karta za jednu osobu i jednu zonu), ali je organizirana, brza, i namijenjena potpunim idiotima. Na svakih 5 metara piše kamo moraš ići, na kojoj si stanici, kako da dođeš do sljedeće, u samom vlaku je sve puno karata, spiker/ica govori koja stanica dolazi, kamo se s te stanice presjeda. Vozač nam se ispričavao nakon što smo 10 sekundi čekali na mjestu da krene vlak s druge postaje, a krenuli smo za narednih 10 sekundi. Puno vagona, osim u totalnoj špici gotovo stalno je bilo mjesta za sjesti. Ma nešto prekrasno. Tolko je super da nam na kraju uopće nije palo na pamet voziti se poznati londonskim doubledeckerima (koji su naravno svi crveni).

 

I da, van svake kategorije je Abbey Road. Nismo se slikali na zebri, al smo slikali zebru. I van svake kategorije je Portobello Road.

 

Možda se Najdraži neće složiti s mojih top 5 i sigurna sam da bi se Denmark street (ulica sa isključivo muzičkim dućanima) našao na njegovom broju 1. No, ko mu kriv. Nek si napiše svoj putopisni esej.

Bluesman Bluesman
Ligistuli Ligistuli
Murija Murija
Ovako je to izgledalo Ovako je to izgledalo
Portobello Road Portobello Road
Pub Pub
Regents Park Regents Park
Samo u Engleskoj Samo u Engleskoj
The Beatles zebra The Beatles zebra
Tower Bridge Tower Bridge
Tube Tube
Ulica #1 Ulica #1
Ulica #2 Ulica #2

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Martinko - 150x600