Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Nedjelja je poslije podne. Pitam sam sebe kako je to moguće. Da mi je netko na početku mojeg studija teologije u Zagrebu rekao da ću propovijedati i tumačiti biblijska čitanja na nizozemskom jeziku katolicima u Nizozemskoj, rekao bih da se malo šali. No to je stvarnost koja me prati već dvadeset godina. Danas je katolička crkva u mjestu Klarenbeek bila puna. Ove nedjelje ujutro održalo se u njoj ekumensko liturgijsko molitveno slavlje uz sudjelovanje velikog broja katolika tako i protestanata. Pjevao je vrlo lijepo jedan od zborova. Tema o kojoj sam propovijedao relevantna je za sve sredine a odnosi se na odnos vjere i politike. U Hrvatskoj je ova tema vrlo aktualna pa svoja razmišljanja želim podijeliti i s vama koji ovo čitate. 

Nekolicina farizeja i herodovaca (Mt. 22, 15-21) postavilo je Isusu pitanje: "je li dopušteno dati porez caru ili nije". Iz Isusova odgovora : "Dajte carevo caru a Božje Bogu" želim razmišljati o odnosu kršćana prema politici.

Isusov odgovor "Dajte carevo caru a Božje Bogu" prisjeća na suvremen, posvuda priznat princip podjele između crkve i države. Koliko god je ta podjela s pravom i stvarnost, u  osobnom životu mnogih građana koji su i vjernici ta podjela se u njima spaja: vjernici ne mogu promjene koje se događaju u društvu držati izvan crkve - koliko god bi to neki rado htjeli-; a u svojem društvenom angažiranju vjernik ne može svoj vjernički identitet isključiti. Vjera nije privatna stvar. Vjerovanje je društveno relevantno. Svom vjerovanju dati oblik traži odlučnost, koju mnogi uvijek ne mogu i ostvariti.

Kakav je danas odnos između crkve i države, vjere i politike  u Hrvatskoj? Treba li se crkva miješati u politiku ili se držati po strani? Može li crkva svojom šutnjom postati suodgovorna za nečovječne zakone i strukture? Rasprava o porezu s kojom je i Isus bio konfrontiran često vodi k pobožnim tumačenjima o drugom dijelu njegova odgovora: "dajte Božje Bogu". Više  pažnje ja bih htio dati prvome zadataku "dajte carevo caru".

Isusovo odgovor možemo opisati kao: ne izbjegavaj svoje građanske dužnosti ali znaj da Božje Kraljevstvo ne stoji u istoj ravni s onim carevim. Priznaj državno uređenje ali se suprotstavi prihvaćati državu s njenom politikom kao apsolutnu i božansku.

Ostaje li ovo diskutabilno pitanje o odnosu crkve i države, vjere i politike time nejasno? Treba li vjeru i politiku držati odvojeno kako bi se izbjegle poteškoće iz kojih se ne nalazi spas? Poteškoće su stvarno na dohvat ruke. Ukoliko se crkva miješa u politiku, tada crkva izlazi izvan granica svojih ovlasti. Drži li se po strani od politike, svojom šutnjom postaje suodgovornom za nečovječne zakone i strukture.
Kršćani vjeruju u ‘Boga koji se zalaže za ljude'. Zbog toga kršćani u odnosu na politiku ne mogu biti samo promatrači. Kršćani - snagom koja se zalaže za ljude - trebaju smjeti govoriti gdje i kada je to potrebno. Kako bi se izbjeglo da društvene i političke strukture lome ljude oko nas, ne mogu se kršćani ni crkva izuzeti od socijalno-političkog angažiranja. Društvu treba pomoći u oblikovanju mjesta stanovanje za svakog, gdje svatko može ostvarivati i ostvariti svoje ljudsko dostojanstvo.

Ipak politika ima i svoju vlastitu stručnost, neovisno o vjeri i crkvi. Crkva si ne treba prisvajati političke ovlasti. Evanđelja ne sadrže upute za rješavanje financijskih, ekonomskih, socijalnih i političkih problema. Kršćani se trebaju čuvati argumentiranja o politici s Biblijom u ruci. Potrebno je da crkva priznaje autonomiju politike. Ukoliko to ne čini, crkva se srozava na iznuđivanje moći putem klera koji uvijek tvrdi kako sve zna.

Kršćanska vjera želi doprinositi rastu čovječnosti i savjesnom djelovanju. Crkva treba biti budna i paziti da politika u svojoj ‘zemaljskoj' zadaći ne prelazi svoje granice ili da ih proširuje. Zbog toga će se vjera umiješati u politički razgovor kada se pojavi pitanje ‘za kojeg čovjeka, za kakav čovjekov identitet, izvršiti izbor?' To je svakako onda na dnevnom redu kada je riječ o pitanjima kao što su npr. očuvanje ljudskog života, završetak ljudskog života ili oduzimanje ljudskog života, pitanje genetske tehnologije, doživljavanje ljudskih relacija, ekonomska solidarnost i sl.

I vjera i politika imaju svoju logiku i stručnost. Božje dati Bogu znaći također čovjeku dati ono što pripada čovjeku. Politika koja se nadahnjuje kršćanstvom trebali bi se temeljiti na tome. Ukoliko to ne čini neće biti niti dobrih rezultata. Ostvarivanje čovječnosti nije samo jedna od stvari koje mogu činiti kršćani, nego je to jedini i najdublji smisao postojanja svakog kršćanina. U isto vrijeme to je i porez kojeg su kršćani dužni dati Bogu.
Isus nije bio niti je htio biti politička figura. Za Židove vjera i politika nisu bile odvojene. Isusovi sljedbenici su mislili kako će on prije ili kasnije postati kralj i protjerati Rimljane koji su im okupirali zemlju. Nikako si nisu mogli zamisliti Mesije koji istovremeno ne bi igrao i političku ulogu. No Isus nije bio neka vrsta ajatolaha. On nije imao političku već proročku zadaću. Božje dati Bogu.

Ukoliko kršćani vjeruju da je Bog ljubav i ništa drugo nego ljubav, onda Bogu pripada suljubav. No Božja ljubav je istoizvorna s ljudskom ljubavlju. Prorok Isus potvrdio je prvu zapovijed prema Bogu, ali je dodao i drugu koja je jednaka prvoj, onu o ljubavi prema čovjeku. Onaj koji se osjeća taknutim Božjom ljubavlju, on tu ljubav želi darivati drugima. U tekstu apostola Mateja u glavi 25. stoji kao temelj i konačni kriterij: ‘Što god ste učinili, ili niste učinili, jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste ili ne učiniste!'. Boga i čovjeka ne možemo nikada dijeliti jednog od drugoga.

Proroci su u Bibliji upozoravali kako Boga treba činiti. Bog se očituje. On je uvijek suradnik, nikad stran i daleki Bog. On je jedan s nama. Proroci pozivaju ljude kako bi Bogu u njihovim životima dali šansu da se očituje. Zbog toga se u Bibliji uvijek radi o Bogu koji oslobađa. On želi osloboditi iz i od svega što mi nazivamo ‘kućom za roblje': od svih oblika iskorištavanja i nečovječnog postupanja. Proroci pozivaju na pravednost. To ne znaći da trebamo ponovno posegnuti za našim novčanicima. Srce nadilazi novac. Novac neće spasiti svijet niti će ikoga učiniti sretnim. Svjedoci smo prilika u kojemu su ekonomske vrijednosti i ekonomija dominantni. Punjenje vreća novcem ne može ljudima biti cilj. No na to se često svodi život mnogima.

Ako kršćani trebaju i žele Božje dati Bogu, naime njegovu volju za oslobađanjem i pravednošću, onda bi i oni trebali više nego dosad zauzimati se i davati čovjeku ono što čovjeku zaista i pripada. Ako je srce iznad novca i zajedništvo iznad individualizma, onda se može dotaknuti Božja univerzalna Ljubav. A ta je utisnuta duboko u srce svakome od nas.