Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

18.07.2017. 19:41:19 - Marcel Lončarić

Izlet

Skupljali bi se u rana jutra pred školom ili na autobusnoj stanici, krmeljavih očiju i još podbuhli od sna. Bez daljnjeg, bili smo svi odreda uzbuđeni do krajnjih granica jer kretalo se na toliko iščekivani školski izlet.

Danima prije toga najveća mi je briga bila kako skupiti čim izdašniji džeparac za tu priliku. Mada se sjećam nekih situacija kada se po principu zbirne kasice-prasice novac skupljao u školi, ipak je jedina istinska mjerna jedinica u tom smislu bila koliko se konkretne love uspjelo iskamčiti od najbližih. U mom slučaju to je izgledalo otprilike ovako. 

Mama, digla se prva, probudila me i sad sprema doručak, slaže sendviče i trpa u putnu torbu jabuke, sokove uz pokoju kutiju keksa. U dobro tempiranom trenutku obraća se ocu koji blaženo pili drva u snu.

- Viktor, daj se zbudi, Marcel ide na izlet. Treba mu dati peneze!

Otac se isprva pravi mrtav, ali napokon se okreće, bunovan i nekako zatečen.

- Kakvi pa sad k vragu penezi, kaj nismo sve platili, kaj nije dobil?

Mama se ne da smesti, ne pada na te štoseve.

- Platili smo izlet, ali sejeno treba dečecu koji dinar da ma kaj potrošiti, kupiti si sladoled, sok..Zakaj si tak nedopovedan?

Otac se uspravlja na krevetu, traži hlače i kaput.. Naposljetku nalazi svoj otrcani kožni gertašlin u kojem je, znam, više raznih ceduljica, poništenih listića lutrije, trakastih izrezaka od plaće i trzalica od kravljeg roga nego opipljive love. Ipak, tu su neke hiljadarke, nemam pojma otkud, ali ipak su tu. Vadi jednu po jednu, broji, važe, dodaje, pa opet neke vraća. Naposljetku mi daje džeparac koji po mojoj brzinskoj računici ipak nije dostatan za sve predviđene, željene transakcije.

 - To ti je dosta. Plaća je daleko, a treba kupiti poseve, špeceraj, platiti oratanja..

 -  Znam. Fala tatek.

 Pravim se da je sve okej, ali daleko od toga da sam sretan.

Srećom, tu je mama. Na pragu mi u džep gura svoj dio, "da si potumplam". Ne vidim koliko jer je vani polumrak, ali pod prstima registriram papirnate i kovanice. Hajd, zvlekel sam se, gruntam u sebi dok dugim koracima grabim preko Pogleda.

 

Na stanici učiteljice vrše prozivku i razmještaju nas u autobus Zagorjetransa ili Croatiatransa koji već spremno čeka, a mi onako odoka procjenjujemo koliko je moderan ili, daj bože, luksuzan, mada se u ta skromna vremena i nije moglo nečem spektakularnom nadati. Ako bi autobus bio novije linije, s onim bijelim navlakama na uzglavlju i samtastim zavjesama, bila bi to puna šaka brade. Šofer je bio važan, o da, još ako je bio mlađi, dobroćudan i prijatan za oko, gledali bi ga s izvjesnim strahopoštovanjem pa i ponosom. U tom trenutku on je bio za nas u rangu pilota svemirskog broda, a naši mali životi i svjetovi kao da su ovisili o njemu i njegovom vozačkom umijeću. Zapravo, ako se malo bolje razmisli, taj rezon i nije bio bez veze.

Naposljetku, kada bi potrpali prtljagu i svi bili na svojim mjestima, kretali bi prema Zagrebu, Pregradi ili Krapini, odnosno dalje, prema predviđenoj destinaciji.

U autobusu bi malo veseliji i pustolovniji hahari bukirali mjesta oko zadnjih sjedala. Kao i u školskim klupama, tamo je bilo najbolje društvo i nekako najviše slobode. Prva sjedala zauzeli bi odlikaši, štreberi ili neki malo problematičniji učenici koji su zahtijevali posebnu pasku učitelja. Zabavu bi nerijetko pokvarile mimoze slabijih želudaca. Papirnati škarnicli su za takove bili jedini spas ali ipak bi se u nekom slalomu serpentinama kroz planine stvar znala oteti kontroli i tad se svatko raznim osjetilima mogao uvjeriti koliko su naprimjer kuhana jaja s previše popijenih slatkih sokova ubitačna kombinacija. Bilo je tu nekih krpa, ali štete bi se sanirale tek nakon prvog predaha na stajalištu i temeljitog provjetravanja autobusa.

Znajući to, izbjegavao bih društvo onih slabijih želuca i ljubitelja kuhanih jaja. Nikad, ama baš nikad nisam nosio kuhana jaja na izlet, mada mi je želudac bio "željezni" pa nisam trebao ni škarnicle, osim za "bombe" pod uho onima koji bi pozaspali.

U nižim razredima osnovne prvi izleti nisu bili daleki - Zagreb, Trakošćan i Varaždin, uz nezaobilazan posjet Kumrovcu. Tek kasnije su slijedila Plitvička jezera, neke primorske destinacije poput Crikvenice i otoka Krka i naravno - Slovenija. Izleta u Sloveniju se nekako najviše i najradije sjećam. Maribor, Celje, Pohorje, Logarska dolina, Postojna, Ljubljana, Jesenice..Pa Bled i Bohinj uz uspon žičarom na grandiozni Vogel gdje bi nas u kasno proljeće dočekalo sunce s obiljem snijega na skijalištu. Na povratku šetali bi uz prekrasan kanjon Vintgar i smaragdno-zelenu riječicu prepunu pastrva. Veselili bi se skorom ručku, vožnji čamcima po jezeru, obilasku starog dvorca na vrhu i svim onim ludorijama u hotelskim sobama.

U sklopu izleta Maribor-Celje-Pohorje,  posjećujemo granični prijelaz Šentilj. Po prvi put zagledavamo u neku stranu državu i kao da smo pomalo zatečeni što ta slika Zapada i Austrije i nije toliko spektakularna kako smo u našim glavicama zamišljali. Krajolik preko granice posve običan, jednak onom u Sloveniji ili Zagorju, neke male kućice preko polja u daljini, pokoji "kopič".  Ipak, ne propuštamo štambiljanje carinika koji nam strpljivo udaraju žigove, čak na dlanove i podlaktice. Carinici se smiju a mi se veselimo, baš kao djeca.

 

U povratku s jednog od tih izleta, zastajemo kod ovećeg supermarketa gdje doživljavam popriličnu frustraciju zbog nedostatka love. Naime, naivno sam dotad potrošio i zadnji dinar koji sam imao na raspolaganju, baš kad je moja ekipa na policama samoposluge otkrila nekakve plastične zelene žabe na navijanje koje su urnebesno skakale i kreketale. Jedan moj šulkolega koji je debelo prednjačio u pogledu visine džeparca i platežne moći, kupio ih je nekoliko komada i prezentirao njihovo grupno skakanje na zidiću ispred samoposluge. Ma sve bih dao da sam mogao kupit bar tu jednu prokletu žabu. Uzalud, mogao sam samo gledati i "omilati". To mi je bila dobra pouka. Nikad si poslije tog iskustva nisam dozvolio da ostanem bez dinara, uvijek bi pokoju hiljadarku čuvao do samog kraja. Jer vrag nikad ne spava.

 

Zadnji "maturalni" izlet u osmom razredu proveli smo u Opatiji i to čak tjedan dana. Bili smo tada manje-više već poprilični klipani i pubertetlije, bez obzira na spol. U sobama bi organizirali tulume i pravili svakakve nepodopštine, a taj izlet pamtim i po kupanju u izuzetno hladnom moru. Čudljivo proljetno vrijeme nije nam išlo na ruku, bura i visoki valovi bijesno su zapljuskivali obalu i gradsko kupalište, ali nas nekolicina je ipak odlučila skakati u more, na čuđenje prisutnih turista. Slijedila je bukvica "nadzorne ekipe" ali kog briga..Mladost-ludost.

 

Ipak, postoji jedna slika koju ću vjerojatno pamtiti zauvijek. Bilo je to u najnižim razredima osnovne, u povratku iz Kumrovca. Padala je noć dok je autobus prepun vesele dječurlije jurio tada posve novom zagorskom magistralom, a mi smo se svi načičkali oko prvih sjedala i hipnotizirano zurili u one famozne reflektirajuće "mačje oči" koje su pod farovima svijetlile sred isprekidane crte autoputa. Bilo je to otprilike kao da rolamo pistom nekog Boeinga prilikom uzlijetanja. Narednih godina te su mačje oči polako iščezavale da bi na koncu sasvim nestale s kolnika. Vjerojatno i zbog konstrukcijske greške tj. nesavršenosti tehnologije, jer nisu bile ukopane u asfalt nego su u svojim školjkicama stršale iznad podloge i kao takve bile prepuštene na milost i nemilost vozača. Ali s njima nije nestala ta slika kolektivne dječje maštarije rolanja pistom,  ko zna, možda u bolju budućnost.. Fakat, ko je ugasio mačje oči s našeg autoputa? Bojim se, nitko. Odrasli smo i ostarjeli, eto.

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Foto-video studio "Hrvo"