Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

08.06.2011. 18:45:13 - Erik

I tvog (ne)ponosa parada

Slavne gay osobe

Slavne gay osobe

Uoči Prajdova u Splitu i Zagrebu opet se digla velika medijska prašina i opet je "javnost"  na nogama. Javili su se desni i lijevi, pravi i krivi, sveti i grešni. Svatko ima nešto reći na temu LGBT zajednice i njihove borbe za jednakost u društvu. Njihova borba je počela davne 1969. prvim Prajdom u Americi kada su se odlučili suprotstaviti maltretiranju i pokazati kako i oni postoje i da su jednako vrijedni kao i "strejteri." Mnogi su tada negodovali, a mnogi i nakon toliko godina još uvijek negoduju. Kada se borimo za jednakost spolova, za bolje radne uvijete, za radnička prava, nitko negoduje. Naravno, radi se o osnovnim ljudskim pravima pa zašto bi itko negodovao? Sve je legalno i legitimno. Kada se odluči LGBT zajednica jednom u godini pokazati u našoj lijepoj Rvackoj, e tu nastaje problem. Mnogima će smetati i činjenica kako će nekolicina policajaca osiguravati Prajd i što će na to otići nekoliko tisuća kuna, ali im ne smeta kada bojanje tunela košta 42 milijuna kuna, kada isto toliko košta Papa u jeku krize, kada odmarališta na autocestama koštaju deseterostruko više od prave cijene, kada se uzima malima, a ostavlja velikima. Onda nikome ne smeta. Mnogi se pitaju "Zašto paradiraju? Ja sam strejt pa ne paradiram.", a zaboravljamo da strejt paradu imamo svaki dan, od 0-24 h. Na poslu, na ulici, na TV ekranima, na klupi u parku, u kafićima, svugdje su strejt parovi koji mogu izraziti ljubav svaki dan, kad god to žele, bez ikakvog straha. LGBT-ovci ne govore kako im to smeta ili kako ih to vrijeđa. Oni žele samo iste mogućnosti. Pa zašto onda Parada smeta tako velikom broju ljudi?

 Neandertalizam ili...

Govoreći o Prajdu ne možemo zanemariti nit one koji tijekom Povorke prosvjeduju protiv iste. I sve bi bilo uredu kada bi samo "prosvjedovali" (jer svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje), ali s natpisima poput "Ubij pedera" sve se mijenja. Govor mržnje i poticanje na nasilje je kažnjivo djelo u našoj Hrvatskoj. I sve bi bilo uredu kada bi se takvi ljudi kažnjavali, ali opet, u našoj lijepoj Hrvatskoj je i to dozvoljeno. Neke "čiste" stranke često sudjeluju na tim prosvjedima, iako u njihovim Ustavima i Statutima piše kako su protiv promicanja nasilja, mržnje i međusobne netrpeljivosti. I opet, sve bi bilo uredu kada bi se toga i pridržavali. U demokratski uređenoj državi, na koju se toliko volimo pozivati kada nama to odgovara, takve stranke ne bi postojale, ali eto, živimo u našoj Hrvatskoj u kojoj, ne samo da je dozvoljeno promicati govor mržnje, nego stranka koja je pokrala skoro cijelu Hrvatsku još i dalje djeluje i postoji kao da se ništa nije dogodilo. Ali nije niti to problem, nego njihova neinformiranost i strah od LGBT-ovaca koja se treba "liječiti" edukacijom. I opet, sve bi bilo uredu kada bi naše vlasti imale sluha za "drugačije," kada bi mediji bez straha i bez ičije diktature slobodno objavljivali spotove i edukativne materijale koji LGBT zajednicu prikazuju onakvima kakvi jesu. Oni su obični ljudi s kojima radimo, kolege u školi, naši prijatelji, a da toga nismo nit svjesni. Ali svi se mi bojimo kako ne bi netko pomislio, u slučaju da ih podržavamo i prihvaćamo, kako smo "pederi i lezbače." Tako se 2000. god. govorilo na predizbornom skupu, iako 21. stoljeće, HDZ-ovcima su bila puna usta protiv pedera, pobačaja i inih drugih stvari koje danas, samo deklarativno, odobravaju. Dokle god postoje udžbenici koji govore kako su homoseksualci bolesni ljudi (iako je davnih dana dokazano da nisu), dokle god ozračje u Hrvatskoj govori kako su oni loši i manje vrijedni, kako nisu poželjni, neke stvari ne će se promijeniti. Društvo kojem težimo (EU) i koje samo želi postati naprednije u političkom, obrazovnom, gospodarskom i kulturnom segmentu i koje želi unaprijediti svoj mentalitet mora se osloboditi "straha" od "drugačijih." Htjeli- ne htjeli, LGBT-ovci postoje. Samim postojanjem zaslužuju minimum ljudskih prava (a prvo je sloboda izražavanja). Imaju pravo živjeti u slobodi koja je svima nama "normalnima" dostupna i nije uskraćena. Tako je niti mi nemamo pravo uskratiti drugima. Hoćemo li živjeti u mržnji i sputavati naš daljnji napredak, ili ćemo shvatiti da postoje crni, bijeli, žuti, gej, strejt pa čak i "mali zeleni" i prihvatiti ih bez ikakvog straha i predrasuda? 

 Slika u medijima

Tu dolazimo i do velike uloge medija. I konačno, kada odluče pokazati nekoliko gejeva na TV-u ili u novinama, obično su to ljudi koji su "malo drugačije"  obučeni ili drugačijeg "ponašanja". Obično su to "tetke" koje toliko smetaju ostalima. Kada pričamo o lezbijkama u očima muškaraca tu je već drugačija, "malo bolja" situacija. Dvije žene koje se ljube većinu muškaraca "pali." Pa tako možemo čuti komentare poput "Dva frajera- fuj, ali dvije cure, to već može." Postavlja se i pitanje jesu li gejevi i lezbijke bolesni, poremećeni ili je to samo "kazna Božja?" Često se javljaju i pravi kršćani govoreći kako su LGBT-ovci "bolest ovog društva." Nedavno sam pričao sa jednim teologom koji je rekao kako Crkva nikako ne odbacuje homoseksualce i da riječi pojedinih svećenika ne znače "glas Crkve" u cjelini. Iako sam ga zaboravio pitati, jedno pitanje mi je ostalo na pameti. Ako Crkva ne odbacuje homoseksualce i ako oni koji govore loše o njima ne govore u ime cijele Crkve, kako to da oni koji bi trebali govoriti u ime "cjelokupnog našeg Svećenstva na čelu s Papom Benediktom XVI" nikada to ne kažu jasno i glasno u javnosti, ili se uistinu slažu s onima koji umjesto shvaćanja i oprosta (ako je homoseksualnost grijeh) griješe?

 Predodžba o homoseksualcima

Još jedna naša predodžba kada spominjemo dvije žene i dva muškarca je "pogrešna." Kada su žene u pitanju one se grle, ljube, maze i drže za ruke, a frajeri se "karaju u šupak." Nikome prva predodžba nije njihova ljubav, nego odmah ravno "u sridu." Isto kao i strejt parovi oni se ponajprije vole pa tek onda vode ljubav. Isto kao i neki strejt parovi oni se "karaju u šupak." I opet, kada strejteri svoje žene, djevojke žele "u guzu" to je uredu, ali kada to radi muškarac s muškarcem to nije uredu.

Kako to da možemo imati dvostruka mjerila i kriterije kada su u pitanju strejteri i gejevi, ali i ostale pojave i događaji u društvu? Jesmo li uistinu licemjerni poput one fraze "Meni ne smetaju, al nek ne paradiraju?" Borimo se protiv ratova, protiv gladi u svijetu, protiv uništavanja šuma, borimo se za očuvanje pitke vode, borimo se protiv onečišćenja Zemlje, a neki se još uvijek moraju boriti ZA ljubav. Za ljubav koja je toliko normalna i jedinstvena među svim ljudima. Hoćemo li ikada moći reći "Meni ne smetaju, nek paradiraju?" Ili, ako ćemo napokon to reći, hoće li uopće biti potrebe za "njihovom Paradom?"

 

Arhiva kolumni

Reklama